četvrtak, 15. prosinca 2016.

Natječaj



NATJEČAJ ČASOPISA AVLIJA


Prijavljene kratke priče i pjesme mogu biti napisane na bosanskom, srpskom, hrvatskom ili crnogorskom jeziku (ćiliricom ili latinicom, ekavicom ili ijekavicom).
U slučaju da autori pišu na nekom od drugih jezika (romski, albanski, makedonski, slovenački, bugarski, turski itd.) uz original poslati prijevod na jedan od navedena četiri jezika.

Pobjedničke priče i pjesme kao i izabrane priče i pjesme biće objavljene u 15. broju časopisa Avlija kao i na portalima Avlija.me i Konkursiregiona.net.

Autorima, dobitnicima prvog, drugog i trećeg mjesta za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2016. godinu kao i pohvaljenim autorima biće mejlom poslate e-diplome.
Više pročitajte na linku: 
https://www.mreza-mira.net/vijesti/takmicenja-nagrade/konkurs-casopisa-avlija-za-najbolju-kratku-pricu-i-pjesmu-u-regionu-za-2016-godinu/

srijeda, 14. prosinca 2016.

Oluja



Oluja

Olujni oblaci,sporim i nespretnim pokretima,kao da su ispustili šal protkan crnim i sivim šarama i prekrili ovaj grad. Svojim prisustvom on nežno golica i iritira... A svojim ponašanjem kao da izaziva i traži odgovor od velikog planinskog masiva... Iznenada,prasnu grom iz neba,kao opomena . Ta svetlucava linija na tren je pomirila zaraćene strane. Nebo i dugačak planinski venac, na jedan mali sekund, bili su kao jedno... Konačno je došlo zatišje.. Kroz doline planina širila se tišina,A sa neba je poput magije nestao crni plašt.. Nebo i planine se gledaju,i šalju jedno drugom naizmenične zrake meseca i sunca. I konačno među njima je zavladao mir. Uklonjen je šal mržnje,A na njegovo mesto došla je slatka ešarpa žute boje koja je opet unela svetlost u duboke i zabačene šume tog beskrajnog zelenila.

Dunja Vuković

utorak, 13. prosinca 2016.

U življenju, u trpljenju...



U življenju, u trpljenju...

Onog trena kada život podrediš  nadi i istrajnosti u naumu i želji za ciljem koji će te dovesti na put na kojem više ne moraš da trčiš i tražiš dalje, roviš po dubini duše i duša koje susrećeš, paleći svjetlo na najmanji znak pokreta i plemenitosti svijeće koju držiš, shvatit ćeš bit svoje potrage. Sve vrijeme stojiš u mračnoj sobi držeći svijeću u jednoj ruci i šibicu u drugoj. Na znak dolaska ruha kojeg očekuješ cijeli život upališ šibicu i svijeću, šireći svjetlo u valu oko tebe koje hrli prema svim uglovima sobe i do vrata na koja treba da uđe taj ruh. U tim najudaljenijim kutovima su tvoji strahovi i porazi, tegobe i misli koje pristaješ da ogoliš pred vrijednošću toga što ulazi, ne pitajući se da li je vrijedno otkriti ih sve tako, ogoliti, izvrgnuti tuđem pogledu iako ih kriješ i od samog sebe. Okružuješ se mrakom i ne smeta ti to, prihvataš u cjelosti datost u kojoj se nalaziš, držeći se za slabi plamičak svijeće koju držiš i koja tek ponekad bljesne. Čuješ kucanje i upališ je u nadanju i čekanju, skraćuješ je svakim novim titrajem koji pobjegne plamom ne žaleći, nego pobuđen nadom da je vrijedno, da će da gori dovijeka. Međutim, vrata koja se odškrinu samo donesu vjetar koji šiba svojim ulaskom i ugasi plamen, ostavljajući samo slabi odsjaj u dimu što se rasprši i izgubi u milionu drugih čestica oko tebe. Soba ostaje prepuna praznih odbljesaka, nijedan ostao da grije, svaki samo bljesnuo i otkrio nadom sakrivene kutove, i nestao... Ti si ta soba, ti si onaj koji je kroji po sebi i smješta stvari unutra, ali nisi vlasnik. Vlasnik je Onaj koji je stvorio sobu i vlasnici su oni koji svojim nedolaskom čine je uređenom tako kako jeste. Ti živiš tu, umirući u njoj.
Okrećući se oko sebe u svitaju novog dana, ne posmatrajući sobu sebe već svijet kojem pripadaš, vidiš li lišće opalo i ono na grani što je još ostalo, vidiš li suncem pozlaćene posljednje tragove stopa, neiscvale pupove prevarene zakašnjelim povjetarcem juga i pticu što nije napustila gnijezdo? Osvrneš li se oko sebe da osjetiš mjesto gdje ostavljaš dijelove sebe, kojima hraniš dušu i gdje pišeš uspomene? Pogledaš li na odbljesku vode svoj lik i poželiš da uroniš u njega, pogledaš tim drugim očima iz dubine sebe koji si vani, nečujnim dodirom staviš prst na svaki trag na licu što ostade upisan i što ga čelo nosi a obraz čuva? Vjetar što naiđe uzburka površinu vode, zamrsi misli i odleti dalje, penjući se visoko pod oblake, stružući sada već ogoljene stabljike bilja na obroncima uzvisine svojim ohlađenim rukama i noseći miris jeseni i dolazeće kiše... Jednom kada se stopiš sa svojim likom iz vode i postaneš siguran korak na neravnom putu, imat ćeš pogled na sunce iznad sebe, na nebo zastrto oblacima i osjetiti miris neiscvale trave, nedosanjanog sna da doživi svoje ljeto dok nije snijegom okovano...
Ne pišući priču nego živeći je i stavljajući samo misli na papir krojim dezen sebe, nesvjesno ocrtavajući lik na vodi onoga što jesam i šta drugi vide. Shvatam da je nemoguće opisati do kraja, znati dubinu i osjećaj, suštinu bića svakog od nas. Nekada je nepregledna daljina najbolje što oko poželjeti može da umiri srce i pusti da ruh putuje daleko, da odmori, nađe smiraj i vrati se upotpunjujući i bojeći tvoju tamnu sobu novim bojama koje vidiš tek kada upališ svijeću, kada uroniš i pogledaš se sa druge strane, dotakneš onu liniju koja se ocrtala negdje na čelu, utisnula trag u sjećanju...
Postoji ono što te drži vezanog za nešto ili nekoga, tu na lijevoj strani, ispod rebra, zaštićeno a ranjivo, malo a preteško, i neminovno za život poput mašine a protkano osjećanjima što mogu i čelik da smekšaju... Tu smjestiš sve, čitavog sebe i brojiš otkucaje kojima produžavaš tren za trenom svoje bivstvovanje. Vežeš sebe za one kojima bi i čitavu svijeću iz ruku dao, da je ti više nikada ne upališ jer znaš da će je oni čuvati upaljenu za sebe, držati je čvrsto i spustiti kada joj dođe vrijeme, ne tražeći od tebe truda više nego možeš, snage više nego imaš i želje više nego željeti možeš da daš...

U trenutku obasjanom prolaznošću, pogledom ispratiš one koji odlaze ostavljajući te na koljenima pred Tvorcem što ti dade dan i dušu. Oko tebe ostaju prazni koraci i neugažena staza okovana samoćom za koju si znao da će doći, ili je odavno tu, samo je prisustvo malobrojnih je činilo manje primjetnom. Pogled spušten i misao visoko otrgnu te od svijeta uzdaha i vezanja za druge i drugo, kucnu ti u sjećanje i došapnu da si suđen sam do jednom, da postoji jaz koji sam moraš da popuniš da bi stvorio mjesto za druge, ne sa drugima. Toliko je sve prolazno da ne možemo da pojmimo brzinu te prolaznosti. Ni prolaznost sebe ne vidimo u ogledalu. Vidimo samo trenutnu pojavu i bivstvo, ali stvarnog sebe vidimo onda kada pogledamo kakvi smo bili dan, godinu i deceniju prije, i čemu težimo da budemo za isto toliko vremena koje smo prošli i kojem se vraćamo. Označavamo prolaznost brojem koliko su puta vrata se otvorila i zatvorila, topeći svijeću kap po kap i tjerajući nas da je palimo iznova i iznova. Prolaznost u kojoj sjedimo pišemo uljanim kapima što ostanu, trajni smo koliko i goruća svijeća.
Gledaš u odraz na površini vode u nemogućnosti da uroniš i osjetiš hladnoću kojim odiše tvoj stav i želja, ne možeš me uhvatiti, misao sam, strijela i luk, tren u nenavijenom satu, niti obuhvatiti pogledom, širinom svojih snova sam predaleko da mi nađeš početak i nagovijestiš kraj. Nisam ti stranac, ali nisam ti ni jasna slika niti odraz već pomalo pomućen odraz osmijehom i pomalo ocrtanih obrisa tugom. Ko sam ti? Slijepi putnik u srcu što ne zna odredište ili zarobljenik u bezakonju igara istog? Trudiš li se potisnuti ili riješiti se more u trenucima slabosti što ih zovemo sjećanjima gaseći svijeću kada najjače zasija? Ja sam već odavno daleko, nii sama ne shvatajući. Težnjama otrgnuta od potrebe za ostankom i lancima uspomena. Odraz u zrcalu i na površini vode istu misao daruju, nemoć da razaznaš dublji smisao sebe i prolaznosti u kojoj se nalaziš a koju moraš da prođeš. Proteći ćeš, a ni shvatiti nećeš gdje si izgubio tren za trenom života u svijetu punom beskrupuloznosti, okrutnosti i licemjerstva prema manjim i ranjivim a potajnim divljenjem tiraninu što je omču svima oko vrata stavio već odavno, predstavljajući je potrebom i tješeći te lažnom sigurnošću. Trčiš stazom na kojoj postaješ lovina onog trenutka kada se suprotstaviš ostalim lovcima. Dan ti počne i završava sa strahom, opada nada poput lišća sa grana što se zavihore i na najmanjem vjetru i padnu na dno, neka bitka za golim preživljavanjem i iskrivljenim vrijednostima morala da se prihvate u biranju „uzmi ili umri“. Nestane te u toj igri gladi za prijestoljem ega kao plam što ga jednim dahom ugasiš kada se vrata sobe unutar tebe opet zatvore i ostane samo još koji tren tanak obris dima da je plamen nekada gorio. Postaneš li lovac na sjećanje sutrašnjice ispisano današnjicom ali s one strane ogledala, sa ove strane si lovina. Lovina za one koji ne praštaju greške vezanja za prolazno jer si i sam prolazan. A lovac i lovina nikada isto ne žive dan. Možeš jednom ugasiti moj plamen, ali onda kada je nestalo dima i svijeća sagorila, redoslijed će morati nastaviti nečija drugo svijeća. Na kraju krajeva, to i jeste balans na kojem svijet opstaje. Ili si lovac, ili lovina. Zavisi sa koje strane gledaš.
Zatvoriti sobu jednom za svagda, zamandaliti je i skriti od pogleda nevoljnika i bespotrebnih nada što sagore dušu prije nego shvatiš da je prošlo vrijeme oživljavanja sjećanja na put od juče kojem si okrenuo leđa je možda i jedini način da razumiješ i kreneš pravim putem. Upletene nade i želje same po sebi su jedna od kapija na koje ulaziš kada kreneš ne osvrćući se na odraze vode koja se lahko pomuti i izgubi tvoj odraz u svojim dubinama. Pronalazeći sebe gubiš druge oko sebe, iste one koji su uporno gasili plam svaki puta kada ga upališ sa novom nadom, gubiš one koji su tražili sebe u tvom shvatanju ne dajući ti prostora da sam sebe shvatiš i uklopiš u priču koju si živio, a nije bila tvoja ili je bar nisi osjećao svojom. Vrijednost slobode uvidiš onda kada joj počneš nazirati kraj. U življenju i trpljenju malo je zajedničkog, u molitvi mnogo zaštitničkog, a u traganju i odlučnosti uspješnog. Ne čineći zulum drugima, činiš ga sebi...
Uvjerena da ću naći ono što tražim, kao davljenik što ne spušta ruku, kao onaj koji vječno čeka i ne okreće glavu od puta kojim taj kojeg čega treba da dođe, kao pupoljak što ne gubi nadu čekajući sunce da se otvori, kao pogled u nejasnu sliku čekajući da se izbistri, jer vjeruješ da će biti sve jasno- u trenu kada treba i na način na koji treba. Nije smisao tražiti smisao u besmislu niti vječno čekati na jednom mjestu usidren u tugu i razmišljanja koja počnu da upravljaju tobom. Nije smisao ni biti lovac pa vječno goniti ili gonjen biti. Smisao je pronaći sebe ostavljajući za sobom sve što ti nisi.


Alihodžić Fatima

utorak, 6. prosinca 2016.

Sonet Predrasuda




Sonet Predrasuda

Ne idi za njega, dušo, on je Srbin,
Ne ljubi Cigana, lažni to je rubin,
Majka joj pije, otac ju valjda bije,
Mržnja! Drži se te amajlije, sine!

Nema mala starke, van su joj budžeta,
Ma šta? mi? ma kakvo nasilje vršnjačko!?
Direktorica? valjda preko kreveta.
Tvrtka je velika? mora da je pljačk'o.

Ako je lijepa, neminovno je kurva,
Ako voli šutnju, čudak je otprva,
Mrzi sve! Nitko od tebe nije bolji!

O, Predrasudo, majko bolesti društva!
O, kiparice kipa lažnog junaštva!
Zli anđele, svaku istinu zakolji!

   

                                                                                                        Ivona Baković

Tekst je nastao u sklopu konkursa "Moj glas za ljudska prava i mir"  koji  implementira  Mreža za izgradnju mira.

ponedjeljak, 5. prosinca 2016.

Voliš li me





Voliš li me

Voliš li me,
To pitanje je ko zadatak
Budi me često iz sna,
Čekam s nestrpljenjem odgovor
jednostavan i kratak
u jednom običlnom– da-…
Voliš li me ,
Pitanje se isto nameće,
Iskušava , izaziva,
Nekako me bezobrazno saleće
Samo da se dotaknem
Ruba sreće,
a onda se toplina dušom razliva…
Tada se usne same nameste
Za jedan poljubac ili više,
Reakcije su sasvim česte
Jedan zagrljaj, dodir ruku
Traže nešto više…
Voliš me, pitanje opet sledi
Kao lekcija koja se zaboravlja,
Svaki momenat posebno vredi
I po navici traži da se ponavlja…
Voliš li me, pitanje sledi često
Srce uvek zbog nečeg strepi,
Ljubav je ta koja u srcu zna da nalazi mesto
Te dve reči daju krila
Da se ponovo leti…
Šolkotović Snežana

utorak, 29. studenoga 2016.

Moja razmišljanja



Kisno vece, neprolazna lepota, kao da neko svira melodiju koju svi znaju. U ovakvim trenucima shvatim koliko sam samo puta umro i rodio se ponovo, nema broja, kao beskonacnost reinkarnacije u stvarnom svetu. Pre dve godine u ovo vreme sam imao nekoga, jako dugo. To je onaj osecaj kad sve izgleda kao san, pomislis da je to ustvari to, ono sto si kao klinac zamisljao i ono sto sada kada si odrastao zelis. Ali kao ni ostale dobre stvari u tom trenutku ne vidis, neko te trpi i postuje kao da si toj osobi jedini na svetu, i za trenutak sve nestane kao sto dan nestane kada nastupi mrak. Cemu nas uce svi ti ljudi koji nam se usunjaju u zivot, ostanu par trenutaka i onda se isto tako neprimetno isunjaju, ostavljaju samo trag tisine i lepih prica iza. Sta li smo im mi znacili, sta ih naucili, sta je njima ostalo od svega toga, e to bi voleo da znam, to je cini mi se vredna stvar. KRAJ

Anonimni autor

petak, 25. studenoga 2016.

Strah me straha




Strah me straha
Strah me da te izgubim u letu
da ne postaneš vazduh i prestigneš kometu
Strah me da se ne rastvoriš u kišu,
da mi više dani na tebe ne mirišu
Strah me da te ne gubim
dok se budim,
Strah me da se trudim
jer od takvih bježe ljudi
Strah me da te grlim jače,
da ne shvatiš koliko mi znače
večeri u dvoje
Jer kad čovijek shvati, već izgubio je.
Strah me da se ne ohladiš
sve što brzo krene, brzo i dosadi
Strah me da te obradujem
ničija se sreća dugo ne raduje
Srca su nam pod štitom
već ranjena,pri tom
U mene pucaš, sebe razoriš
kad mi ništa ne kažeš, najviše mi govoriš
Razumijem te i kad me udaraš tišinom,
pravi se pijanac zapravo ne opije vinom
Već onim od čega strahuje
na nas nesreća već zamahuje
U mom liku, krik je nedorečen
šta je jutro, ne zna večer
Šta me tišti, tebe ništi
i kad smo najviše slični, nismo isti.
Tvoje su kolijevke bitke i ustanci
moje su samo bundeve u bajci
Dok ti osuđuješ Jevreje
ja govorim da ratovi ne vrede
Tvoji su snovi zasuti pravdom
meni se ni jedan san nije pravdo
Dok ti crtaš mrak po zraku
ja zore naslikavam u mraku
I kad smo najviše jednaki, isti nismo
Pogrešni smo
Dok se ja kajem ti grijeh pravdaš
kad ja ustajem, ti spavaš
Strah me da te budim
da me ne osude ljudi
Da me ne ismiju sopstveni prsti
da me strah u iluziju ne prekrsti
Strah me da ti priznam
da sam ja zapravo prizma
svega onog što se više ne nalazi
Jer se rađam tamo gdje Sunce zalazi
Strah me da se ne umoriš od moje ljutnje
da ne prestanu naše ćutnje
Strah me da te ne izgubim u hodu,
ovakvi teško dođu, lako odu
Strah me da se ne udaljimo
dok smo blizu,
jer ako se blizinom udarimo
uhvatićemo paralizu
Srca u oklopu ranjena
ko dva gorska kamena
puknuće u daljini
sijevnuće u tišini.
Svetlana Pejić

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Leptirica



Leptirica

Kažu ljudi u strahu su velike oči
Al ima nešto i drhtavim usnama
To znak je nervoze,nema veze sa strahom
Braća su samo po krvi i ništa više
Kad jezik ti se zaplete,od jedne čašice
Gorke rakije ili tko zna šta ti je
Djeluješ nedužno kada stidiš se
Voliš me...
Gledam tvoja krila
Kad me jutrom dočekaš
Tu si,nestvarno samo moja
Leptrica,što je preživjela sjaj
Lampe neonske,spasio sam te
Od smrti sigurne,a i svoje
Privatne samoće,sad ovdje si da
Voliš me onako dječji neiskvareno
Al šutiš ....
Njeguješ te naše insekte u stomaku
Još ih hraniš poljupcima medenim
Nikome ne daš me bez borbe
Otkida se pero sa krila ljubomore
Tako to ide,kada voli se
Ne bunim se...
Spavam tu uz tebe negdje
U zapećku svoje duše,čuvaš me
Kako da zadržimo jutro da traje cijeli dan
Uzima se sve zdravo za gotovo
Sitnice su jedino za ljubav gorivo
To smo samo mi,trenutačno
Voliš me,volim te,šutimo,ne bunim se.


Petar Chernov

srijeda, 23. studenoga 2016.

Moja razmišljanja



Strana 4
Dva je posle ponoci, primetio sam da uvek pisem negde u ovo vreme.
Kada se ugase svetla i utisa grad.
Danas sam razmisljao o stvarima koje se desavaju, i zapitao se po
hiljaditi put da li stvarno recenica 'ko zna zasto je tako dobro'
ima smisla, volim tu recinicu, puno puta mi je pomogla da se izvucem
iz cudnih stanja.
Ne vidjam se ni sa jednom devojkom vec neko vreme.
U medjuvremenu sam skapirao da sam dosta povredjivao devojke,
uglavnom nepromisljenim postupcima, umislio sam da sam sebi najbitniji,
nisam gledao nista iz njihovih uglova.
Cudno je to, jer uvek sam mislio da se trudim da devojkama ucinim
vreme provedeno sa mnom najboljim vremenom toga dana.
Ali sam samo tako gledao, tog dana, nije mi ni padalo na pamet da bi trebao
da im ucinim da im to bude najbolja nedelja, mesec, godina.
Zato se nikad nisam ni zadrzao dugo sa njima, sve su prolazile,
klizila im je kosa kroz moje prste i u medjuvremenu su nestajale,
mojom krivicom. Koja steta. Koje nanosenje stete.
Puste te u zivot a ti im uzvratis prazninom.
Prolazne ljubavi sa neprolaznim greskama. A svaka je lepa na svoj nacin.
KRAJ

Anonimni autor

utorak, 22. studenoga 2016.

Nekad me obuzme čudan nemir



Nekad me obuzme čudan nemir

Nekad me obuzme čudan nemir
I srce zakuca jače,
Da li to jesen tako pokazuje svoj hir
Meni se sa kišama plače.
Nekada me zaglušuje tišina
Prene skoro nečujni šumor lišća,
Koliko li tajni priroda ima,
Kad svako traži toplinu ognjišta...
Uzdah se otima iz grudi
Neki oproštaj kao da traži,
Gde li žure svi ti ljudi
Isti put prelaze u agoniji i laži....
Ptice su se davno sakrile negde,
Snivaju neki svoj davni san
Zaspale su i vredne pčele
Sa zalaskom ...,
Sa kojim nestaje još jedan dan....
Nekad me obuzima čudan nemir
Neke brojke i imena,
Odavno je sa cveta otprhnuo leptir
kao da se čeka na bolja vremena.
Nije više ništa isto
Svako traži neko odgovor na pitanje,
Ni nebo više nije tako plavo, bistro
Oblaci se natušili
Pošli su u skitanje...
Nekad me obuzima čudan nemir
I srce zakuca jače,
Da li to jesen tako pokazuje svoj hir
Ili žalim za onim trenucima što prolaze
A mnogo mi znače...


Šolkotović Snežana

ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

Čovjek ne zna da ima krila, neka pogelda



Čovjek ne zna da ima krila, neka pogleda

 Divlje smo ptice koje nisu svjesne svojih krila, prinuđeni u neznanju da hodamo po svojim uvjerenjima tvoreći od njih svoju verziju istine.
       Čije zemlje branimo? Našeg pradjeda ili našeg praunučeta? Čije ideale? Čije puteve? Čije greške? Predodredili su nas naši prošli slijepci, preskočili smo lekcije o letenju. O stvaranju. O zbivanju. O shvatanju. O življenju.
Mi se uporno upoređujemo, nadograđujemo kao aplikacije, ali tuđim shvatanjima. Pod istorijom koju su tvorili drugi ljudi, pravimo sebi idole. Sami smo sebe ukrotili. Koja sramota za tolike umove! Paradoks provučen kroz polovnu istinu. Naučen je čovjek fakultetski obrazovan čovjek. Da li je? Da li je diploma mjerilo znanja? I šta je to na kraju znanje? Umjeće življenja ili skup teorija o različitim predmetima? Misterija prožeta ljudskom psihom, nerazumljiva za pečatom ovjerena stečena znanja, a dostupna svakom čovjeku bez obzira na pol, rasu i uzrast.
Kako da razumijemo misteriju stvaranja ako sami sebe ne razumijemo? Ograničili smo svoje znanje na unapred određene tvrdnje takođe ograničenih ljudi. Nivo koji smo dostigli srazmjeran je našim uvjerenjima. Pa da vidimo, u šta vjerujemo? Mnogi će reći u Boga. Da, ali kako? Kojim tvrdnjama? Bog je istina? Bog kažnjava? Bog je dobar?
Dobro, a šta smo mi? Ljudi, šta smo mi? Zbir naših prethodnika, zbir njihovih života? Mi smo rat i mir? Mi smo Rusija i Amerika?
Mi smo zločin, kazna ili gnijev?
Mi nismo tuđa emocija! Tuđa reakcija na određeno dejstvo. Nismo!
Nismo ni tuđi zločin.
Nismo ni dobro djelo našeg pradjeda.
Nismo država! Pogrešna učenja su sve rasprostranjenija, pa da li je pametan čovjek, čovjek sa diplomom? Da pitam još jednom, ili ćete malo razmisliti?
Svojim mozgom, svojom inteligencijom, a ne lažnim vjerovanjima koja su prekrila srž istine.
Vakum je rasprostranjen kroz naše umove, prazan prostor, ogromna bjelina. Zasadili smo čitavu istoriju običnog čovjeka, zasadili smo prošlost, pa se čudimo kakva nam je budućnost nikla.
Eto takva da nam gnijev, ljubomora i pohlepa obično nadjačaju spokoj, ljubav i darežljivost. Istina je zaista, što sijemo to žanjemo.  Ako posijemo kukuruz, koje su šanse da tu nikne paprika?
Ako posijemo ljutnju, koje su šanse da nikne mir?  Zašto se zadržavamo na trenutnom stanju kada je bezbroj stanja u kojem možemo biti. Jer nismo voda. Naše tijelo je 80%voda, mi nismo naše tijelo, ne starimo, ne raspadamo se, koliko god se rušili uvijek ćemo biti tvrđava. Jer nismo jedno, mi smo sve, kompletna suština života nismo samo materija. Mi smo dublje od fizičkog, mnogo više od emocije, mnogo suptilnije od duhovnog, mi smo zbir i razlika. Sve i ništa u svemu podjeljeno sa dejstvom uma i mirovanjem svjesti. Život i smrt je samo krug u kome se okrećemo do trenutka kada shvatimo da su nam nikla krila i odletimo dalje od tog kruga, u svoju suštinu.
Razlika među nama je ogromna količina različitih informacija na koje različito reagujemo. Sve ostalo je sličnost. I glupost. Obična ljudsk glupost koja pokriva sopstveni vakum u obilnom (ne)znanju. Pojednostavili smo život na dobro i zlo koje više i ne razlikujemo. Sve se stopilo, sraslo, crno i bijelo je posivilo, pomodrilo, zaudara na ustajalost, na neupotrebljene talente, zaboravljene ciljeve, zatrpane prve želje-najsvjetlije, na zagasito plave pokrete kista koji je stvarao novo nebo, na okršaj između Sunca i kiše. Sve se pomješalo, čovjek se pretvorio u predmet traženja, u tri lista kupoprodajnog ugovora, u novu kolekciju jesen-zima2016. I novčanice su izgubile vrijednost, pa se više dječiji snovi ne kupuju za marku. Već za novi pametni telefon. Da se upoređuju sa drugarima, prazne glave-puni telefoni. A u biblioteke, tek navrate neki što baš moraju, vrijedni školarci žedni znanja koje ih ne zanima. I oni, neki što svoj život upotpunjuju još ponekom dozom dobrog štiva koje hrani um, proširuje vokabular, i odmori nas uopste od ovog umornog življenja i moranja da sve bude novo i tek otpakovano. A mi polovni, dotrajali, ubijeni, raspolovljeni, razneseni, posoljeni prazninom, na nama stare rane u koje se ne dira, tamo su nam zakopane naše davne želje, proekcije življenja, naše dotrajalo djetinjstvo i jedna molitva kao mantija ponavljana, da nas izbavi od sopstvene propasti. Nas, ptice koje su zaboravile da imaju krila, ili im nikad niko nije ni rekao... Žalosno.

Svetlana Pejić

utorak, 15. studenoga 2016.

Po popucalom staklu




Po popucalom staklu

Otpusno pismo su mi dali
Sa odjela izgubljenih slučajeva
Udomaćio sam se,uozbiljio sam se
Pa mi teško pada povratak među žive
Hodam po popucalom staklu bos
Hodnikom koji vodi do vanjskog svijeta
Čudni su putevi do zbilje i stvarnosti
Ispoštujte me do kraja,još sam vaš
Debelokošci ne krvare lako
Kura dobrih lijekova za loše dane
Pomaže mi da prijeđem turbulencije
Promašenih ljubavi i praznih nadanja
Svi smo ih imali,zar ne?
Zadovoljio sam vaše kriterije
Gospodo doktori iz glume imam odličan
Očišćen do kosti i spreman
Gdje da se potpišem pa izlazim van
Na svim jezicima ime isto mi se piše
Po popucalom staklu koračam bos 
Poluispranog mozga i naramak vjere
Dali ste mi da se snađem dok ne siđem
Među normalne ljude se resetiram
Onda bit ću isti ko i svi...
Dobar posao ste napravili za malo
Vremena i radnih sati utrošenih
Kad se zbroji sve,hrpa emotivnog otpada
Bio sam vaša najjača oklada
Popucalo staklo i širom vrata otvorena
Sad idem,čeka me grad praznih sjena


Petar Chernov


petak, 11. studenoga 2016.

Nekad i sad



Nekad i sad

Kažu da smo nekad živjeli sretno. Da smo imali prijatelje, da smo imali okruženje u kome su svi bili jednaki. Slušam ovo i razmišljam o tome. Kako taj lijepi život nije mogao doći do mene i kako to lijepo uopšte može prestati? S obzirom da sam skoro prestao vjerovati da ovaj naš, današnji, teški život ima kraj, ne mogu da vjerujem da su ljudi od sebe ukrali ono što im je najvažnije-život! Život u onom iskonskom značenju i prahistorijskom porijeklu. Gotovo da sam postao i uvjeren da nema odgovora na ova moja, samozatajna pitanja svih nas. Možda i nikada neće biti odgovora, možda nikada i nije bilo odgovora, ali moja ljudska priroda i želja da znam zašto postojim ne dopuštaju mi da se smirim i da kada jednog dana odem sa ovog mjesta, odem bez odgovora.
 Izlazim neki dan u svoju čaršiju, u jednu uobičajenu šetnju koju praktikujem svaku večer pod svjetlima svog saputnika, mjeseca. I baš tu večer u osamljenosti, sjedeći na klupi i posmatrajući taj jesenski moment, ostadoh zatečen! Na jednoj strani ulice prosjaci poredani jedan za drugim. Ispružena ruka, pognuta glava, muk i tišina, a povremeno se čuje i blaga zahvala. Na drugoj strani jurnjava automobila, glasna muzika, ako se uopšte može tako nazvati, koja mi je toliko kvarila ove momente tišine i oholi pogledi stizali su iz tih automobila. Prošao bi i koji prolaznik s rukama skrivenim u sebi, oborenim pogledom, kao da traže nešto na podu. Jedino što se istinski dešavalo tu, jeste da je lišče opadalo, i to i ono lagano, ali sigurno. To je isto kao što mi ljudi padamo. Popnemo se visoko, pa padamo tako da se nigdje više ne možemo zaustaviti osim na dnu. Svi šutimo. Nema niko ni želje da priđe jedno drugom, a svi se znamo, dobro se znamo! Bojimo se jedni drugih, bojimo se i sami sebe. I ja se prepadoh sam sebe u tom trenutku. Tišina mi je postala draža od žive riječi. Ali i ta tišina mi je eto dala neke odgovore. Zastrašujući trenutak. Bio sam strašno uznemiren i krenuh u svoj prividni dom, ali sve ostade iza mene onako kako jeste, ništa se ovim mojim odlaskom ne promijeni. Ispružene ruke, pognute glave, oholi pogledi... Koliko se to stvari dešava oko mene toliko vremena, a da ih ja nisam ni primijetio? Kako se svijet toliko promijenio?!? Nekada smo živjeli, a sada preživljavamo. Borimo se, ili bar pokušavamo, svaki dan za svoju egzistenciju, borimo se za danas. Svaki dan nam razum napadaju iznova i iznova tako bezvrijednim stvarima i glupostima da često pomislim da su ljudi u potpunosti izgubili razum. A ove nam stvari nameću baš oni s oholim pogledom i oni s njima i oni oko njih. Nažalost, naša tišina je postala odgovor. U toj tišini padamo lagano, ali sigurno.


Nekada smo se borili i pobjeđivali, sada pokušavamo da za što više kovanica prodamo svoju kožu. Voljeli smo jedni druge, radovali se jedni drugima, danas sjedimo sami, a pogledi nikako da nam se ukrste. Postali smo prosjaci, izgubljeni i s ispruženim rukama. Želio bih jednog dana da nam na grobovima ne piše da smo umrli, a da nismo ni živjeli. S nadom da sam dao odgovor.  

srijeda, 9. studenoga 2016.

Ti postojiš



Ti postojiš

Znas li koji je najgori osjecaj na svijetu? Najgora kazna, najveca uvreda? Biti ignorisan. Zamisli ovu situaciju: dolazis u skolu, na radno mjesto, gdje vec trebas biti svaki dan. Pozdravljas se sa rajom uz mali osmjeh, mada si nesiguran bi li se uopste trebao pozdravljati sa njima. I vidi stvarno, oni te otjeraju, odjebu od sebe uz nesto podrugivanja. Kazu, de, bjezi odavde, dosadan si, fuj si, odjebi. Okej, odmaknes se, slusas muziku u cosku, pozdravis se sa jedinim prijateljem ako je tu. Znas da tamo nisi zeljen, ali ipak, ti POSTOJIS. Vidis, to je glavna rijec ovdje. Ti postojis, zivis, osjecas, izazivas reakciju kod ljudi, cak se i druzis. Funkcionalna osoba sve u svemu. Zamisli sada sebe u ovoj situaciji: dolazis u skolu, vidis, na klupi raja iz razreda sjedi, pricaju neke gluposti o fudbalu, kladjenju, parama kojim ce kupiti cigare. Prilazis, vadis slusalice iz usiju, pozdravljas se sa jednostavnim "cao". Jedan momak dize glavu, pogleda te kao da si nesto najodvratnije sto ljudski mozak moze pojmiti, kao da nisi nista vise od onog pseceg govneta pored trotoara. Kako se sada osjecas? Ne moras odgovoriti, ja to vec predobro znam. Osjecas se kao da ne postojis. Kao da si umro, kao da si tek neki sablasan duh na ciju pojavu ljudi reaguju nekom vrstom urodjene mrznje ka drugacijem, ka nepoznatom. I sada, kada znas da si nevidljiv, da si mrtav za ljude oko sebe, ti odustajes. Pozelis da si stvarno mrtav, pozelis se predozirati tabletama, nafiksati heroinom, baciti pod voz, pozelis si prerezati vene i uzivati u prizoru svoje bezvrijedne krvi kako tece. Ti stvarno i iskreno zelis da nestanes, jer ti zivot nema smisla ako si sam. I stvarno, polako, sat za satom, dan za danom ti nestajes. Svake sekunde ljudi oko tebe isisavaju iz tebe preostalu ljudskost. Pocnes to smatrati bolescu, i sam je se zelis rijesiti. Ispocetka se boris protiv toga, ne zelis da budes poput ostalih, ne zelis da budes samo jos jedan nasilnik, ali, na kraju moras odustati. Sam si protiv, kako ti se cini,cijeloga svijeta. Do tada su isisali vec iz tebe zadnji trun dobrote, i svu nadu i svu zelju za borbom za bolju planetu, za neke druge, bolje ljude. I napokon, kad se izlijecis od tabu bolesti zvane ljudskost, sve prestaje. Zavrsis skolu, promijenis posao. Onda, cudo; ne mozes da vjerujes! Vise nisi razlicit, uklopio si se! Sretan si! Prodjes pored beskucnika na ulici hladnog izraza lica, jedinom prijatelju iz srednje skole kazes ruznu rijec, opsujes mu Boga kad ti kaze da si sada drugacija osoba i da mu se to ne svidja. Kazes, sta tebe briga kakva sam ja osoba, i ne trebas mi. Odjebes ga, hladnog pogleda. I ne sjetis se, u svemu tome, sta si prije bio, za sta si se borio, i ne shvatis, u beskrajnom mraku svoga sada vec besmislenog postojanja, da si postao ono sto si nekada davno mrzio, cega si se bojao i sto si prezirao. Ne shvatis da si i ti, u toj nekoj krvolocnoj borbi za opstankom, postao samo jos jedna sjena necega sto je sebe nekada davno nazivalo covjekom.

Azra Bećirović

utorak, 8. studenoga 2016.

Tajni put života




Tajni put života 

Hoće li razvedriti? Nakon sati neprolaznog natapanja utabanih puteva žednih i pustih prolaznika, nakon sapiranja ulica od gnusnosti i težine ljudske misli i koraka, hoće li stati? Sa istoka dolazi, kažu da takve ostaju dugo i tmurne su. Ako se i raziđu oblaci na tren, smeteni nekom od igara visinskih vjetrova, opet se brzo sastave, i opet pada. Takve su sarajevske kiše, mrdnuti ti ne daju, a sve te ostalo mami van. Duša nenaspavana snom smiraja, srce željno ustreptalosti i opojnog mirisa aška starom popločanom kaldrmom do kutka sigurnog susreta a slučajnog pogleda, svaki udar u kamenu strunu brzim korakom, a opet- nema te. Valjda i jeste upravo ta gužva koja te čuva samog, daje ti prostor da slobodno pogledaš i uzdahneš i onda- odeš. Dođe vrijeme kada jedino sigurno ti postane dosadno i teško, vuče te korak dalje, niz ulicu, daleko od mjesta gdje si ostavio nade i snove, uzdahe i želje. Uzaludnim se učinila svaka borba i potreba da pronađeš utočište u nečijem srcu, na kraju ostaneš samo izgnanik, izblijedio u sjećanju, istjeran iz srca. Istjeran nečijom glađu za ljubavlju i osjetivnošću, nadomještenom iscrpljenom svjetlošću tvoje želje za drugačijim trenom i životom. Pretakanje želje u tuđu potrebu nikada nije urodilo plodom, jedno je uvijek moralo da padne... Ne prestaje da se ponavlja isti scenario i boli ista rečenica, ostaje dugo kao ova sarajevska kiša, umorna... Kraj je oduvijek bio preblizu početku, ni naslućen ni poželjen, samo napisan u redovima sudbine preblizu da bi trajalo. Razvedri li ikada ikome, ili se samo zavaravamo slabim odsjajem poneke zalutale zrake? Jesam li iz skupine koja je davno izgubila svoje sunce? Na balkonskom prozoru izdigla se munara, zelena, nepokretna, pomalo sama.
Navikneš na samoću i neki deseti dio tuge što se uvukao u svaki kutak tebe, tuga koja se nekada zvala zanesenošću i tihom srećom. Možda je sreća bila previše tiha pa je tako lahko zamijenjena, neću saznati...
Rutina postane život, iz jednog u drugi dan hodiš uvjeravajući se u sigurnost ponovljenog dana i trenutka, čekajući čudo i promjenu dok bježiš od iste, ni sam ne znajući kuda i zašto.
Korak po utabanoj kaldrmi više nema smisao, ne vodi nikome, samo vraća stare poznate ulice i vodi ukrug, bez kraja i početka, daleko od onoga gdje bi želio biti. Želio - jer sve oko tebe tvoje je a tuđe je, nosi pečat stranog na sebi, čak ni uspomena više nije tvoja, vezana je za one koji odoše. Hode putem za drugim i drugačijim danom, tuđim...
Pokušavam da pišem, da vučem riječi skladno i mirno poput molitve, uvlačeći bijele niti. Ne ide. Zaludu sunce iznad grada i dan zamišljen, nije bijel. Vjerujem da je zato što nijedna riječ nije sklopljena u trenu, svaka za sebe je skup dana i sjećanja sažetih u cjelinu i sjećanje. A sve je prolaznost, neminovno je... Prošla sam i ja onog trena kada sam posegnula za sigurnošću rutine i odlučila se za ostanak u poznatom, a ne trebam. Treba dalje, znam.
I svaki je onda korak borba sa samim sobom i svime što te okružuje, unaprijed napola izgubljena bitka, ishod predvidiv dok krade smisao samog odlaska u boj možda posljednim koracima, ne znaš... Nejasno u svijetu objašnjenja ostaje onaj jedan korak kojim sve počinje označavajući kraj ili početak, dvije uzajamne vatre što se poništavaju a jedna bez druge ne mogu. Često udarajući o zid vlastite sreće upitaš se vrijedi li tražiti smisao i bjelinu iznad utabanog starog puta i poznatog grada ili upotpunjuješ utjehom besmisao jedne zore za drugom.
Potrebno je mjesto gdje si sam sa svojim mislima, da odahneš, odmoriš, vratiš se sebi i pospremiš rasuste dijelove. Jedna mreža u sunčanom danu da se njiše polahko u ritmu sa svakim novim dahom što znači sekund života i ozelenjela livada kroz čije se vlati provlače posljednje zrake sunca dana što će da usnije, ništa više duši ne treba, i niko. I razmišljanje je neprikladno za takav prizor, narušilo bi spokoj, bilo bi preglasno za tišinu koju tražiš, previše nasilno za nježni povjetarac u krošnjama. Ne mora slovo biti prenešeno na papir da se utoli žeđ za olakšanjem na duši, dovoljno je imati ga na ruci, saviti mu stranice i dati im oblik želje i misli što treba da ode da bi te oslobodila i otplutala u širinu oko tebe, da se rastopi u moru drugih kaplji tuđih nada što se sudaraju jedna da drugom i tako poništavaju bivstvovanje jedna druge stvarajući ravnotežu, a tebe napuštajući, ostavljajući mjesta za druge, lakše, bolje. Daš mu oblik aviona od papira, krhak i malen i baš takav jedini pogodan za let na povjetarcu što nailazi pored tebe i obilazi te, ide dalje, tamo gdje ga ne vidiš i ne pratiš više, nezavisan od tebe traži svoj put dalje. On onda plovi vjetrom nošen da nestane, ostane zakopan među drugima, više ne pripadajući tebi, niti bilo kome drugom. Treba ti jedan takav dan da te smiri i spremi za dalje, za put koji je tu ali ga ne vidiš, nisi spreman da ga vidiš jer se bojiš odredišta. Vodio bi dalje iz kruga u kojem se motaš istim utabanim putevima a želiš da ideš gore, promijeniš tok i otvoriš novu bocu sa tintom što piše život...

Tamo negdje je zapisano sve- svaki tvoj novi udah, pokret, pogled i riječ, nada sakrivena i otkucaj srca u savršenom ritmu i skladu, danas za sutra, tuga za sreću i bol za oslobođenje... Dođe dan kada se stvari jednostavno poslože, dobiju smisao, zastaneš na stanici na koju odavno putuješ a nikako da dospiješ, pronađeš je i osmijehom označiš dan i početak. Pogled ti ostane utopljen u grad pred tobom i zalazak sunca koji gledaš možda posljednji puta prije nego se ponovo otisneš dalje, zaploviš, ali tu, sa tog mjesta i stanice života na koji si nastojao da dođeš a nisi znao da si je gledao svaki dan i kretao prema njoj  pronađeš kartu za dalje, za novi put, ne da ideš ukrug iznova i iznova čekajući čudo da se desi bez ijednog atoma napora koji daš od sebe. Ispni se na ovo uzvišenje iznad grada na kojem sam ja sada i pogledaj, šta ti vidiš? Ono što je predamnom puno je svega, toliko je tu izmiješano svake emocije da je šarenilo iz kojeg se dižu krici tuge i sreće ruku pod ruku jedno s drugim, i neobjašnjivo je... Ako bi gledao svoje lice tada, suncem na zalasku obasjano, smireno, pomalo zgrčeno od svjetla koje lice upija sa zapada spremajući se da krene istoku, vidio bi spremnost da se samo okrene u trenu i krene dalje, znajući da je spremno za dalje, ostavljajući sve od sebe tu na tom mjestu, i krećući korak za korakom bez osvrtanja... Okret i treptaj, spokojan izraz lica i pramen kose na vjetru dok se okreće odlazeći možda zauvijek značit će mnogo više za tebe nego za one koji te ispraćaju. Bit ćeš zaboravljen nakon nekog vremena, oživljavan u slučajnim pričama i pomenom na nešto gdje si bio sa nekim, ali vremenom će sve slike tebe da izblijede i ostat ćeš zapamćen jedino peru koje je pisalo tvoju sudbinu i put uz napor koji prođeš, žrtvu da postaneš boljim, bogatijim za iskustvo i darovan novim danom u kojem se budiš, iako možda sam, ali sretan.
Sretan sa mišlju da se sve dešava baš onako kako ti godi, kako se osjećaš sigurno i imaš kontrolu nad događajima sa ishodom kojem nazireš dopadan kraj. Misao koja oblikuje naš svijet mora da bude potaknuta događajima od kojih nijedan ne liči drugome i ničiji nije isti, svako pronađe drugi razlog i osjeća ga svojim kada kaže da je sretan zbog njega. Što za tebe znači sreću, za druge je tek vremenski slijed u životu koji te ne dotiče, ne poistovjećuješ se sa njim da bi mu pridavao važnost i trud da ga upamtiš i iskoristiš. Sretan jer konačno imaš snage da zakoračiš na novi put jer si završio, jer se sve posložilo... Lice suncem na zalasku obasjano, smireno, pomalo zgrčeno od svjetla koje upijaš sa zapada spremajući se da kreneš ka istoku, ostavljajući sve od sebe na tom mjestu, krećući bez osvrtanja. Jer, nije ljubav i sreća sve što misliš da nije, a jedino su bez čega ništa drugo nije*...

*Posljednja rečenica je preuzeta od eM.

Alihodžić Fatima

petak, 4. studenoga 2016.

Moja razmišljanja



Razmisljam vec dugo o ovome, poceti da delim sa nekim sve, sa papirom.
Shvatio sam da je zivot kao rolekoster, prava ludnica.
Svakog dana se trudim da naucim nesto novo, i to uglavnom o ljudima,
volim da ucim o ljudima, volim dobro znanje, volim sve zapravo.

Pomislim kako mi je sve potaman ali uvek shvatim da mi fali jos nesto.
Zapravo ni ne znam sta je to nesto, ali ima necega u tome,
kao da bi to ispunilo sve rupe, sve praznine, a mozda i ne bi, ko zna.
Zamisljao sam da sam pisac, onako dobar pisac, sa losim pogledom na zivot.
Losim navikama i dobrim manirima, zivot je ponekad zaista komplikovan,
kad bi mogao da biras ko bi bio?
Ja zapravo ni ne znam, probao bi ali se ne bi se zadrzavao na istoj stranici.
Mozda i zato nemam nista za zadrzati. 
Evo bas veceras mi je pala na pamet ideja da pisem, padala mi je i par puta 
unazad ali sam veceras uzeo da pisem. 
Dok pisem razmisljam kako li cu znati da li je dobro ovo sto sam napisao
ili je samo jos jedan tekst koji ce zavrsiti zguzvan i koji ce predstavljati
lopticu za pogodak u korpu. Jos jedna promasena trojka.

Vrlo negativno sa moje strane,ali sta je tu je, mozda i dam nekom da procita ovo
mozda imam talenta za promasene korpe. U poslednjim sekundama.
Imam talenta za sjebavanje stvari u poslednjim sekundama, kao sto su veze, ljudi,
stvari, zivot.
Ali opet nikada nisam mislio da sjebavam sebi zivot, nekako uvek mislim da sam u pravu
ali smatram da je to dobro misliti da si u pravu, jer opet ko ce ga znati sta je 
i taj pravi put, mora se probati sve.
Zamisljam da sam napisao knjigu koja i nije tako losa, koju neko procita i zastane
na trenutak, onda je zaklopi stavi u staru kutiju i nastavi sa zivotom dok skroz
ne zaboravi na nju, pa je opet nekada procita pa ponovi ritual. 
Ja radim tako sa knjigama, a i sa izborima, probam, vidim, ostavim, pa opet ispocetka.
Nekako sam uvek voleo to, pocetak, ali samo pocetak nikako sredinu ili kraj.
Prozivljavao bi ga iznova, dok mi ne dosadi, kada se zavrsi pocetak tu bi prekidao
ne idem dalje od toga. Pokusavao sam da shvatim zasto ali nije mi uspevalo, mozda
sam i to razmisljanje zapostavljao posle pocetka, ovo mi se vec cini zanimljivim.

Sta se desi kad ponestane ispiracije za pisanje, gde li je traze pisci.
Ili uopste ne postoji inspiracija vec nesto kao dobra volja zavrsiti zapoceto.
Sta li je tim piscima u glavama, zasto su poceli da pisu, zasto je uopste meni
i palo na pamet to, da napisem nesto, mozda samo trazim potvrdu da znam sva slova, 
da znam da spojim recenicu, ako je tako onda sam uspeo, mogao bi to i da proslavim.
Sam sa sobom, volim kad sam sam u tisini, nekako mi se cini kao da uvidim neke stvari
koje zapravo i ne postoje, ali se vrte u mojoj glavi, odakle uopste dolaze i te misli
samo se taloze jedna na drugu, nikada ne prestaju, uvek su tu a cesto su neprimetne.

Anonimni autor 

četvrtak, 3. studenoga 2016.

Duša u kamenu



Duša u kamenu
Naučio me život svačem'
da prkosno pjevam
dok duša plače.
Naučio me život i sreći
najsjajnije se pada trčeći
I nemam vam više šta reći
naučila sam da pjesme nisu riječi.
Okrutnog oduzimanja zemlja je sita
ali niko te ništa ne pita.
I dok sve od sebe daješ,
dotle traješ i čovijek postaješ
Naučio me život hodanju po žici tankoj,
da postoji nešto gore nego kad te reže staklo.
A to je kad te život kida dio po dio.
Pa gdje je taj Bog što nas je stvorio?
Neki kažu u kišama, a kiše kasne
Neki kažu u vatrama, a vatre se zgasne.
Neki kažu na nebu, a nebo se smrkne
neki kažu u živitinjama, a životinja crkne.
Naučio me život lekciju o hrabrosti,
da čovijek prvo sebi mora da oprosti
Da nema veće žalosti
ako u kapi vode ne pronađeš kap radosti.
Naučio me život nicati u tlu neplodnom,
polovna sreća nije ona koju je neko preprodo
Već je gledamo okom jednim
dok od svačijih pogleda već blijedi
Naučio me život rasti sa greškama kanjonskim
ako zoveš Boga, ne govori mu španjolski
Već iz dubine srca makar crnog, najmračnijeg
ljubav je valjda nešto najtačnije.
Naučio me život baš svačem'
da se mudro smijem, dok sve u meni plače.
I da su ljudi naša ogledala,
nikad više nikog nisam pogledala.
Više ne tražim Boga u svemu
već sebe rastrganu po vremenu.
Kap vode sagorijeva u plamenu
Zašto onda mislite da duše nema u kamenu?

Svetlana Pejić

srijeda, 2. studenoga 2016.

Zrno otrova




Zrno otrova
Besane noći su na repertoaru
Ovih dana i sove su klonule
Na krovovima starih kuća
Naviko sam se već se i sramim
Te rupe zvane kolotečina
U koju upadnemo manje više svi
U predvorju podsvjesti
Svako veče planduju,neke prilike 
I neprilike,djela i nedjela
Nedovršena,al smišljena
Bez šminke i rumenila
Da se ostvare,život osvježe
Nečim novim u ovom bunilu
Pa hrane jedni druge najslađim
Kolačima iz moje kuhinje
Još samo da...
Pokupim zadnje zrno otrova
Skupim dva tri razloga 
Onako muški da se ubijem
Od ponosa i prezira
Prema svome drugom Ja
Da ne padnem s nogu
Dižem srednji prst na lijevoj ruci
Moj život,moja pravila
Ej,ono što boli proći će
Vedrinom obasjavam sad sve
I u prekrasan cvijet niče
Zrno otrova..

Petar Chernov



utorak, 1. studenoga 2016.

Moj golman


Moj golman
Sunčan dan, toplo, lepo.
Vreme je k'o stvoreno za šetnju.
Sedim u parku, ptice pevaju, uživam.
Tapše me po ramenu neko, okrećem se, on pita: „Je l' imaš cigaru?“, glas mu drhti, a i ruka kojom me za rame drži.
Vadim paklicu, pita da li ga se sećam, ježim se...
On nije trebalo da završi ovde, ovako, ovakav...
Njemu se smešila sreća, bio je potencijal.
Visok momak, golman, odličan đak, vedar, nasmejan.
Drug za primer, sin kakvog samo možeš poželeti.
Vredan, pošten, duhovit.
I šta se desilo onda?
Ne znam, pokušala sam da saznam, ali nisam uspela.
Ćale mu je umro, sad će sedma godina, majka mu se preudala.
Dobio je od nje stan, ali ne i pažnju.
Slala mu je novac, ali ne i razgovor.
Tad je sve niz brdo krenulo, u prvoj godini srednje.
Ja na jednu, a on na drugu stranu.
Retko smo se viđali, novo društvo smo pronašli.
Delovao mi je otsutno, polako se u sebe zatvarao.
Kad sam čula glasine nisam verovala, ali priznao mi je sam da se drogira.
Prestaće, ubeđivao me je, pričao je da je sve to samo prolazno, da se zeza.
Znam, zezali su se i pametniji od njega, pa nisu prestali.
Znala sam to i tad, pa sam njegovu majku pozvala i sve joj ispričala.
Krivicu je na mene prebacivala, pa sam se povukla.
Obijao je trafike, znala sam da ne lažu.
Prodavao je stvari, satove, stare slike i ramove.
Tukao se previše, počela sam da ga se plašim.
Da, počela sam da se plašim mog najboljeg golmana, dečka sa divnim osmehom.
Polako sam se povlačila, više nije vladao sobom.
Molio me je da mu dam novac, samo još jednom, pa još jednom i još jednom.
Unosio mi se u facu, bilo je nečega zastrašujućeg u njegovom glasu.
Zvao me je, ali ja sam ga ignorisala.
Godine su prolazile, samo bih ućutala kad bi neko pričao o njemu.
Često sam se noću pitala da li postoji neki način, neka osoba, nešto ili neko, bilo šta i bilo ko.
Znala sam da je u jednom periodu stvarno želeo da prestane sa tim, ali to je vodopad koji te vuče svojim putem, jednom skočiš u tu vodu i više ne možeš da se vratiš nazad.
Plivaš, mlatiš rukama i nogama, ali ideš, ipak, tamo gde te voda nosi.
Ljudi iz straha odlaze od tebe, neki misle da ćeš i njih navući, a neki da ćeš im novčanik dotući.
Ja sam se prve opcije plašila...
Da sam mogla odmah bih ga spasila, to je bilo onda kada sam prvi put za jedan incident saznala, ali bila sam naivna.
Dok mi nije priznao, dok nisam čula taj ponizni ton verovala sam da je sve samo zajebancija.
Da sam znala gde ću ga danas zateći, koliko će se klošarski ponašati bila bih upornija.
Sad je već registrovan, ponižavan, pretresan.
Sad ga poznaju svi lokalni dripci, narkomani.
Sad ga svlači svaki policajac...
Sad spava u parkovima na klupama.
Sad nema kondicije.
Sad nosi pocepanu jaknu.
Sad nema na licu onaj osmeh lepi.
Sad je kasno...
Sad ima trag na svakoj veni.
A, nekad je hteo da se ženi, da bude na fudbalskoj sceni.
Hteo je da ostavi trag na terenu, a ne da se bode u venu.
Pitao me je kako sam, ja slagah da loše sam.
Ne želim da zna da dobro sam, osetiće poniženost, znaće da ga sažaljevam sad.
Ne želim da ga pozovem na piće, posramiće se.
Neću mu ni odeću nuditi, pobeći će i neće mi se više nikada javiti.
A, nije bilo tako nekad...
Još čuvam poklon koji mi je dao pre nego što je prvi put pao, pre nego što se sve saznalo.
Još čuvam poklon koji mi je dao dok su ga svi voleli, dok smo mu s tribina pevali.
Još čuvam u srcu njega, baš tog mog golmana sa slike koja stoji pored ogledala.
Još čuvam poklon, ali ne bih mu to rekla nikada...
Ne želim da zna koliko se krivom osećam.
Branio je svojim telom go, uspevao je u tome, bio je najbolji.
Nije uspeo da odbrani samog sebe, lopta ga je udarila prejako i bacila na travu.
Pokušavao je da ustane, danas za to nema snage.
Ja nisam više na tribinama, on nije na terenu.
Sad živimo u nekom drugom, tako okrutnom svetu.
On nema svoju scenu, ni publiku, već samo izbodenu venu.
Nema ni decu, ni ženu, samo ima tu prokletu, plavu venu.
Ja imam ogledalo, poklon i njegovu sliku.
Imam prošlost, ali nemam drugu priliku.
Kasno je, znam, jeste...
Čujem sirene, izvinjava mi se i odlazi.
Nestaje negde u prošlosti, k'o prašinu vetar ga fizički odnosi, ali znam, ostaće on tu dok postojim da se sećam.
Ostaće i teren, poklon, slika, ta scena odrastanja...
Ostaću i ja još par minuta s očima punim suza na ovoj klupici.
Kasnije ću ustati i otići, nikome o ovom susretu neću pričati.
Ko bi shvatio što pričam s lokalnim narkomanom u parku?
Niko, baš niko, zato što ga niko osim mene ne poznaje.
Svi osećaju da se ne kupa, ali niko ne zna kako se on oseća i kako se osećao onda u praznom stanu sam.
Svi znaju da je prljavi narkoman, ali malo njih zna da je on bio onaj golman.
Svi znaju da krade i da je krao, ali niko ne zna koliko je pre prosjacima love dao.
Svi znaju da je klošar, ali niko ne zna kakav je imao potencijal.
I tako, svi znaju, a niko ne zna ništa.

Milica Janković

petak, 28. listopada 2016.

Duša dušu razume



Duša dušu razume

Može se rečima dati do znanja
Šta se može i šta se ume
Ono između redova tragove ostavlja
duša je ta koja dušu razume...
Mogu se pisati razne stvari
i igrati se rečima do bola
to dobro duša dušu razume
ne treba tu posebnog odgovora.
Postoji neka tanana nit
most koji spaja dve obale,
pogrešan korak je kao ispit
granica između ozbiljnosti i šale.
Misli su ono što vode u sutra
Izgubljeno žele da vrate
Duša dušu čeka na kraju puta
To ljudi nikako da shvate.
Reči su samo odraz trena
Nekih želja, možda sanja,
Razloga nekog možda i nema
dok uzdah iz grudi izranja.
Duša je ta koja dušu razume
Bez reči, kroz etar,
Oseća se kao talas kad toplinom obuzme,
tu tajnu zna samo vetar.

Šolkotović Snežana